by señor Faruk Šehić

Ponekad u nedostatku mudrosti cesto pronalazim inspiraciju u tekstovima Faruka Sehica, ni ovaj tekst nije na odmet.
Nera se vratio u Dva Ribara. To je događaj od prvorazrednog značaja. Kako sam ga ispratio u tekstu Dan kad je otišao Nera, tako nije dugo prošlo kako se vratio iz solo karijere u stari ugostiteljski klub na obali Miljacke. Onda je kružila šala da je time meni napravio belaj, jer moram ponovo pisati tekst o njegovom povratku, čisto da ne obmanjujem sarajevsku i širu javnost, koja štuje kult Dva Ribara. Radi se o mom drugu, konobaru svih konobara u restoranu Dva Ribara i šire, tamo gdje očekujem zasluženu penziju za tačno dvadeset godina.

Tako je to za mene bio najveći kulturni događaj ove godine u Sarajevu. Jer me ne zanima uobičajeni sarajevski jal i tuga. Kukanje kako nema para za ovu ili onu umjetnost. Pa dobro, ako nema para, uzmi lopatu kopaj, zaradi, plati stan, režije, napij se k’o stoka, budi slobodan od bilo kakve primisli da je nekakva država dužna da uzgaja tvoj, još nerealizirani, genij. U Sarajevu je kukanje stil života. To je posebna vrsta sindikalne, kvazisocijalne svijesti koja je navikla na pomoć u Jugoslaviji, a onda je Jugoslaviju zamijenila humanitarna pomoć, milijarde dolara su upumpane u ovu zemlju, i naš čovjek se tako našao na ledini kad je humanitarna usahla. Sam bez igdje ikoga, navikao na pomoć od drugih. Tu je on, još stoji. Čeka da s neba padnu paketi puni zlatnih šipki. Zato kukajte, ja vam ne mogu pomoći.

Mada, treba biti realan, većina tih milijardi su završile u jastucima i čarapama bošnjačkih političara okupljenih oko vođe naše tragedije, Alije Izetbegovića. Što ne opravdava malog (mladog) čovjeka da i dalje bude ustrajan šupak, koji nema viziju ni snagu da se izbori za ono što radi, i u čemu želi da uspije. Kad mi neko spomene mlade ljude – ispijače kafa istog momenta se hvatam za tetejac.

U Sarajevu su se prošle godine desile dvije jako velike stvari. Prva je plameni protest od 7. februara koji je pokazao ono što smo svi znali: da ovu državu vode nepismeni, pokvareni, korumpirani i nesposobni političari-amateri na nivou predratnih predsjednika mjesnih zajednica u nepristupačnim ruralnim područjima. Kako drukčije objasniti da nije postojala nikakva vlast tokom prvih 5-6 dana protesta, policija je jednostavno iščeznula s ulica. Nisi mogao vidjeti ni vatrogasca, kamo li bilo kakvu osobu koja bi predstavljala izvršne organe vlasti. Svi su bili u mišjim rupama. Slušali šta se dešava na ulici. Koristili specijalne snage policije da bi osigurali privatne posjede na Poljinama, sarajevskom Beverly Hillsu. Bolio ih je qrac za državu i njeno vlasništvo.

Takva je to kukavička vlast, koja se usrala od bijesa vlastitih građana. Nije da sam ikada vjerovao da u ovoj državi išta funkcioniše kako treba, nemam takve iluzije još od ratnog doba, ali količina smušenosti i nesposobnosti vladajućih «struktura» je bila frapantna. Pokušavao sam na licu bilo koga od tih vladajućih imbecila naći ikakav trag samopouzdanja i iskrenosti, osim najjeftinijeg mogućeg pretvaranja i petparačke glume iz sapunica, nisam ništa drugo vidio. Kome do tada nisu stvari postale jasne, da nas vode ljudi višestruko nesposobniji od nas samih, valjda su tih dana postale kristalno jasne.

Vlastodršci nisu znali kako da se postave prema protestima. Nakon nekoliko dana koje je državni aparat proveo na medicinskim aparatima, e onda su se konsolidovali, kako je bijes demonstranata postajao manji, tako je njihova kurčevitost naglo rasla. Prva akvizicija je bila kupovina gumenih metaka. Vjerovatno ih nisu prije kupili jer je neko ukrao pare za tu namjenu.

Treba li reći da je apsolutna većina javnih ličnosti, intelektualaca, po starom dobrom bosanskom običaju čekala razvoj situacije, pa da se priklone strani koja će biti jača. Tako je to bilo. Neki su čak smatrali da je sve dirigirano iz Beograda, to su mislili glupavi bošnjački desničari, dok su ovi drugi, kao biva normalna intelektualna raja, oni su mislili da je to orkestrirao Fahrudin Radončić, ergo bošnjačka nova desnica. Svi su negirali ono što je bilo očito: da su to bili nadetnički, nadnacionalni i isključivo građanski protesti. Znam to jer sam dvanaest dana zaredom bio na ulici, na plenumima, pisao tekstove, davao intervjue i trubio do neba o značaju protesta.

Po tome to je najznajčajniji politički i kulturni događaj od 1992. koji se desio u Bosni i Hercegovini. Još treba reći da je 99, 99 % medija bilo naklonjeno vladajućim stranakama i da su žestoko plasirali notorne gluposti i neistine vezano za proteste, kao da živimo u najgorem dobu Informbiroa. Prvi put su se društvene mreže pokazale svrsishodnim. Facebook i Twitter su bili jedini prostori slobode. Ako si htio da vidiš šta se dešava na ulici nisi trebao gledati televizor, sve si mogao da nađeš na ovim mrežama, tu se stvarnost direktno slijevala u virtualni prostor.

Ono što je značajno svim desničarskim strankama u BiH je da su ih ovi protesti dodatno ujedinili i osnažili, jer su svi kao jedan bili protiv ideje da je to građanski protest. Iz Dodikistana Dodik je proteste, kao i obično, proglasio bošnjačkim unitarizmom. U Mostaru su Dragan Čović i Zoran Milanović, samozvani socijaldemokrata, ronili krokodilske suze nad zapaljenim prostorijama ove desničarske stranke koja ima fetvu od boga da predstavlja sve Hrvate u BiH.

Druga stvar su bile poplave. Pošto je nakon protesta u zraku ostao ogroman aktivistički potencijal, koji, nažalost, nije bio iskorišten koliko je mogao biti, onda se to kanalisalo u solidarnost i pomaganje unesrećenim u poplavljenim područjima. Naravno, Bosna ne bi bila Bosna da se odmah na društvenim mrežama nisu pojavili inkvizitori morala i tzv. samopromocije. Oni su u svakom vidu pomaganja i aktivizma tražili ego i samopromociju ljudi koji su svojim vlastitim rukama i novcem pomagali ljude, gacali po blatu, spašavali izbezumljene ljude iz poplavljenih zgrada. Stari dobri notorni bosanski cinizam i tu je našao svoje mjesto. Razumije se da su ti kritičari-mudroseri čvrsto zabarikadirani iza svojih virtualnih busija. Lakše je udarati po tastaturi nego penjeti se po klizištu u Topčić Polju. Ali to je samo malo zrnce gluposti i zavisti, tako karakteristično za zemlju čiji duh je redukovan na ćevap i sevdah.

Bila je to velika godina za normalne ljude koji žele promjene u ovoj zemlji. Takvi su, sad-zasad, u debeloj manjini. Ostatak je u dubokoj ratnoj traumi, depresiji, letargiji, jedan mali dio tog ostatka je viša klasa, koja živi u svojoj paralelnoj stvarnosti.

Iskreno se nadam da će se, jednom, stvarnost poniženih i uvrijeđenih, i onih koji žive u svili i kadifi sudariti na najkrvaviji mogući način, taman meni prvom glava odletjela s ramena. Zapravo se nemam šta nadati. To će se desiti, jer tijelo pod pritiskom će eksplodirati, to je fizika. Nema tu nikakve visoke politike. Samo blato i krv. Jer ne vjerujem da postoji politička snaga na sadašnjoj sceni, koja želi i može, barem na simboličkoj ravni, početi obnavljati ovu zemlju. U fizičkom i duhovnom smislu. Nadam se da sam u krivu. Proljeće može biti i u decembru, ili bilo kojeg drugog.

Tekst preuzet sa lupiga.com

A sada zdravoooo

Podugo me nije bilo

Bas mi se nije dalo pisati, nisam imao sta napisati, bolje pametno sutati nego pisati gluposti 😀

Prije neku noc sam isao u kino da gledam Fast and Furious sedmicu…sam. Zasto sam? Pa jednostavno sam htjeo da vidim zadnji veliki cin pokojnog Paul Walker-a, njegovu zadnju veliku magiju. Inace Paul Walker je glumac koji na zalost vise nije sa nama…a bio mlad.

Ja sam jedna od onih osoba koja od automobila zna samo osnov, promjeniti ulje kada se lampa upali, servis uraditi kada se lampa upali, napuniti gorivo kada se lampa upali (inace i ako pise na rezervaru dizel, ja zovem jos jednom i pitam onoga ko je zadnji vozio sta da naspem, oprezu nikada kraja :D), uzivam u tome da se provozam od tacke A do tacke B za ono vrijeme koje potrebno da se na sto sigurniji nacin dodje do cilja.

Mozda se da primjetiti da sam oprezan sofer, ali bas zbog toga mi se svidja ta citava fransiza Brzih i Zestokih…bas ono sto ja nikada ne bih uradio, driftovo, palio gume i izazivao javni red i pravio ne red. Da se razumijemo, ja uzivam u tome, ali u komforu moje secije ili kino dvorane 😀

Fast and Fusrious 7 je nesto posebno, ne zato sto su prije 3000 godina stari sumerijanci vjerovali da je 7 magican broj, vec sto je to zadnji film pokojnog glumca Paul Walker-a. Negova izvedba je bila cista magija…emotivan sam bio dok sam gledao zadnjih pola 15 minuta filma. Filmofilu kao ja, to se ne desava cesto.

Citava fransiza Brzih i Zestokih obiluje krupnim kadrovima tuniranih automobila, nabildanih misica, grudi i guzica, bas ono sto nama svima fali u realnosti.

Ovaj sedmi dio se moze objasniti u dvije recenice. Glavni negativac dolazi da se osveti. Dominic Toretto i njegova raja uzvracaju udarac. Nedaju se tako lako 😀 Citava poenta filma je ne ogranicen pristup svemu i svacemu, u jednom trenutku kupimo informacije u Tokiu, u jednom trenutku padamo u kanjone negdje vukoHebini Kavkaza i u jednom trenutku letimo kroz Burj Khalifa. Cista akcija, nevidjena od vremena velikog Chuck Norrisa i filmova tipa Nemoguca Misija 😀

Sve u svemu, film je cista magija i adrenalinska akcija koju toplo preporucujem. Kapu skidam i pozdravljam velikog glumca Paula Walker-a koji nije uspjeo da dovrsi ovaj film, ali uz pomoc CGI tehnologije i njegovog brata, uspjeli su da naprave dobar blockbuster. Definitivno vrijedan kina 😀

Kulturne razlike

Odavno  nisam pisao…

Malo prije smo moja djeva i ja imali malu kultulorolsku diskusiju. Ona rodjena, kupana i oblikovana u zapadnom (Svedskom) sistemu pod velom stare majke Jugoslavije, a ja sazvakan i ispljunut od majke Bosne. Vjeruj te, u veliko se razlikujemo pocev od mentaliteta, karaktera i vjerovanja do pogleda na zivot.

Sada kada smo to razrijesili da nastavimo. Tema nimalo jednostavna: “Mozes li mi donijeti casu vode?” Kao sto napisah, tema vrlo neugodna. Da ne razglabam previse, moja djeva smatra da recenica tipa molim te, da li mi mozes donijet casu vode (da se razumijemo, moja djeva je na putu prema meni u drugoj sobi, stoji pored cesme i pije vodu) se sastoji od jednog naredjivackog oblika koji sluzi samo jednoj svrsi-podcjenivackog.

Meni uvijek smijesno, ali i pored 8 godina zajednickog zivota, dvoje djece i nase jubavi koja nas i dalje drzi zajedno, moja djeva i dalje sa gorkim pogledom prema meni i jos vecom ne voljom mi donosi vodu (siguran sam da mi sve redom po spisku spominje u sebi). Moja djeva je odgojena da bude samostalna pa cak i kada se radi o casi vode. Mozda jednom ili dva puta do sada je rekla da joj vodu doneesem (ista situacija, ja u kuhinji ona lezi) i to sa velikom ne lagodon na sobstveno pitanje. Malo prije mi dodaje papire da bacim u smece i tacno se vidi nelagoda u njenim ocima dok mi dodaje papire. Meni i dalje interesantno.

Sta meni znaci ta casa vode…NISTA i tacka. Ja to vidim kao osoba A zedna i pita osobu B za casu vode. Osoba A dobiva casu vode i tu prica zavrsava…idemo dalje. Ali to nije tako jednostavno u moje djeve. U njenoj glavi se desava eksplozija pitanja bez odgovora  mozda najvece od svih: “Sta je on htjeo da kaze sa tim cinom???” Jel misli da me kontrolise ili su mu misli jos kontroverznije??? I onda postane ljuta na mene…tipicno i naravno…

Ohhh, zasto to ne moze biti samo casa obicne vode…

Pijesma dana 😀

Trcanje

Danas je prava nedjelja, onako raja seta gradom, obilaze parkove i obliznje prodavnice i neki treniraju. Danas sam i ja malko izasao na trcanje oko mog omiljenog parka, Haga parka.

Moram biti iskren, poslije sistematskog unistavanja svoga tjela, krenuvsi od pusenja (ne pusim vise, urijetko se zapali koja), alkohola i totalno lose ishrane, nije bilo jednostavno istrcati svoju normalnu rutu od 7-8 kilometara. Dobro, nisam trcao dva-tri mjeseca ali ipak danas sam bio ne prepoznatljivo spor. Mogu reci da sam vise setao nego sam trcao, ustvari ne ali osjecalo se tako. Bas me losa savjest sada hvata, jer sam se prije dan-dva pogledao u ogledalo i slika koju sam vidjeo nimalo mi se nije svidjela tako da sam se odlucio za promjene. Moja djeva u nevjerici samo klima glavom kada joj pricam o tome, ali mnogo sam puta do sada rekao kako cu poceti intezivnije da treniram i imati bolju ishranu, tako da shvatam i nju zbog cega nema vjere u moje rijeci.

Mozda da pocnem blogati o tome, o svom treningu tako da nemam izgovora za nista drugo. Poceti trenirati minimalno dva-tri puta sedmicno pa cemo da vidimo kako ide? Kazu da sticanje navike za trening traje mjesec dana, najvaznije je poceti ici na treninge, stici naviku…vidjet cemo…

Uglavnom, nemam koga drugog iznevjeriti nego sebe i svoje tijelo ako odustanem i vratim se na staro zlostavljanja tijela…ako nastavim imam osjecaj da cu ostati bez svoje djeve, stvarno nije zadovoljna mojim tjelom (pricam o djevi koja poslije dvoje djece je vratila svoju vitku liniju i ima tijelo jedne dvadesetogodisnjakinje 🙂 )

Nista drugo nego mi sretno i Hajrom 😀

Pismica dana

Posao zavrsen

Onaj osjecaj kada zavrsis posao koji si zapoceo prije dosta vremena. Danas sam zavrsio svoj mali-veliki projekat-totalno renoviranje kuhinje. Kuhinja je bila u funkciji poslije vec 2 sedmice renoviranja ali dodatne stvari, poput postavljanja svjetala ispod kuhinje tako da radni sto bude osvjetljen…e to mi je vec trebalo vremena. Mozda zbog ne mogucnosti da propisno izbalansiram posao-skolu-djecu i svoje slobodno vrijeme, nisam bio u mogucnosti da zavrsim kuhinju u propisno vrijeme. Kako god, sada sam zavrsio svoj mali-veliki posao 😀

IIIIII OSJECAJ JE ODLICAN 😀

Evo malko slika sa zavrsnog rada 😀

20141224_152846

Pocetak rada…

20141224_161508

Pomno mjerenje, dva puta mjeri, jednom rezi…

20141224_161521

Transformator…

20141224_164508

Struju prepustam nekome drugom, u ovom slucaju covjeku koji zna, smije i umije malko vise, Salih Pasalic…

20141224_171508

Testni rad…

20141224_194429

Ovako izgleda zavrsni rad…

Viva la renoviranje 😀

 

Zabranjeno Pusenje u Stockholm-u

Sinoc sam bio na koncertu Zabranjenog Pusenja i fakat je bilo interesantno. Da se razumijemo, nije to ono Zabranjeno Pusenje na vrhuncu svoje slave, ali Sejo Sexon i ekipa su bili na vrhuncu svog zadatka i vratili me na dane moje adolescencije kada sam Baladu o Pisonji i Zugi pjevao na keju iz sveg glasa.

Interesantno je da moj zadnji koncert Zabranjenog Pusenja je zavrsio prije nego je i poceo, mislim makar za mene. Bjase to davne 2002. godine, mozda april i turneja Bog Vozi Mercedes. Mjesto desavanja diskoteka Eki, mjesto zagrijavanja prije koncerta je kej…naravno na keju. Festa je bas bila super, gitare, vino i pjesma na usnama i naravno da je to znacilo narusavanje mira i nemira i nemalo za tim policija nas je na kulturan nacin otjerala s keja. Nema veze, i onako smo mislili ici 😀

Pola sata pred odrzavanje koncerta, platili smo 5 km ulaz i stali medju prve redove da budemo sto blizi velikom Zabranjenom Pusenju. Ja uzbudjen kao lud, malo cuga je doprinijela euforiji ali i bez vina bilo bi isto. Muzika se stisava, Pusenje zauzima stav, Sejo Sexon pozdravlja okupljenu raju a mene moj kum Dado hvata za rame i kaze mi da me caca trazi…pita me:”Sta sam uradio???” Fakat, sta sam uradio? Nemam pojma. Vodi me kum do Husinog mlina, mati i stari sjede tamo, tata ljut kao ris, mati place…Sta se desava koji vrag???

Stari promrlja u svom stilu: “Mars kuci, majku ti hebem…ti mene sramotiti po gradu…” Penje se na svoje biciklo i odlazi.

Ok…I dalje ne znam sta se desava. Upitnik veliki vise glave jer i dalje ne znam sta sam uradio. Mati u suzama saopstava da sam usao u svadju sa policijom. Rekoh mati nisam, po obicaju kada se malko zapjeva na keju, policija dodje, rastjera nas ali to je sve, nema nikakvih svadja sa organima vlasti, nema tu nikakve tinedjerske pobune protiv vlasti ili fuck the police. Uvijek ista prica, mi pjevamo oni nas otjeraju…taj delikatno-izbalansirani odnos izmedju nas i policije je bio kao dobro sinkronizovani svicarski sat.

Ali djaba, stari je rekao svoje, mars kuci i to je to. Da se razumijemo, Bosanska Krupa u aprilu je mrtvilo od grada bez ikakvog desavanja tako da jedan koncert mega popularne grupe poput Zabranjenog Pusenja i promocije albuma Bog vozi mercedes je bilo upravo to sto nam je trebalo. A ja marsom idem kuci.

Naravno da sam kaznu dobio tipa mars u svoju sobu i pricat cemo sutra. U jutro je bilo lako objasniti u cemu je vic, ali kasno…propustio sam koncert i ono malo desavanja sto je zatrefilo  momj gradu.

I tako sinoc uzivam na koncertu i imam te flash sjecanja i blagi osmijeh na licu. Sretan i tuzan u isto vrijeme, jucer je takodjer i 6-ta godina kako nema tog mog velikog uzora i stopera svim mojim nestaslucima, mog starog Osmanca…eh da mi je makar na trenutak da mi jos jednom kaze mars kuci…

I dok obavljam malu nuzdu, parkira se niko drugi nego sam Sejo Sexon da se olaksa i rekoh mu da je dobar koncert bio i da zadnji njihov koncert nisam ni docekao…na te rijeci Sejo Sexon u svom stilu odgovara tako ti je to kada se pravis mangup 😀

 

Moj vojnik

Nesto prije ljeta, kraljica moga ne mira je isla na vojnu obuku, tacnije osnovnu vojnu obuku za dobrovoljce ili ti ga grundläggande soldatutbildning för frivilliga (GU-F) na sveckom. To je bio dvosedmicni kurs u kojemu je intezivno tvoje mentalno-fizicko stanje dato na jedan veliki test.

U te dvije sedmice raspored je bio pun i oni su ih obucavali o mobilnom sanitetu, oruzju, zastitna i terenska sluzba, kao i teoriska vojna pravila i temeljne vrijednosti oružanih snaga…veoma uzbudljivo moram da priznam. Naravno nakon obuke bila je demonstracija stecenog znanja.

Malo je reci da je vise nego ocigledna razlika izmedju njene i moje vojne obuke. Ja sam ona generacija bh oruzanih snaga gdje sam proveo 4 mjeseca na teretu drzave Bosne i Hercegovine. Kraljica moga ne mira mi prica da je kurs bio veoma intezivan i da bukvalno nije imala vremena za harnu nuzdu br.2, a meni cudno bilo sto se nejavlja na silne sms-ove (rekoh da me ne vara :D). Malo poredjenje izmedju nase 2 vojske i nase provedeno vrijeme ( 2 sedmice vs. 4 mjeseca):

– fizicka spremnost je ocigledna, ja se vratio sa viska kg dok Majida sa manjkom i vidnim misicima,

– psihicka sprema, ja nikada umorniji i pospaniji bio nisam nego kada sam se vratio iz vojske, Majida ne moze da spava, zeli nesto vise, tjelo i duh ne mogu da se smire,

– ja sam ispucao tacno 29 metaka, 9 za upucavanje i 20 u metu, Majida je poslije 300+ metaka prestala da broji,

– prakticna obuka, ja sam proveo na terenu nekoliko sati dnevno, iskopao sam rov ali sam spavao u istom krevetu svaku noc, Majida je spavala u satoru, cuvala vatru, svasta nesto,

– ispijene kafe, ja sam na hektolitre popio kafe, pogotovo kada otvorise kantinu, Majida 0 litara kafe…

Ja sam definitivno fasciniran ociglednim razlikama u mentalitetu profesionalne vojske i u periodu, mislim 100 puta je vise od mene uradila i iskusila u 2 sedmice vojne obuke nego ja za 4 mjeseca…nikada necu mocu vratiti ta silom oduzeta 4 mjeseca moga zivota…

Da ne bude da sam slagao sve to, evo kratki jutube video kao dokaz, kraljica moga ne mira, Majida je u dosta kadrova 😀

 

 

30-ti i nije za slavlja

Za desetak dana cu napuniti 30-tu godinu i fakat mi nije do slavlja. Iskren da budem nije da sam slavio niti jedan, ali ono propisno. Krivim za to moje djetinstvo, ne roditelje nego djetinstvo jer ga harnog nisam ni imao.

Sjecam se 92´ i pokusaja dostojnog slavlja ali i to je nekako ne potrebno prekinuto od strane straha od granatskog napada sa Cazina i ne izvjesnosti gdje da se prenoci, kamoli prehrani…u Cizmicima. Nista nisu bila bolja ni sledeca 2-3 pa ni sve i jedan do sadasnjeg. Valjda nemam taj osjecaj za neko slavlje jer mi je na silu oduzeti oni koji su trebali biti i najznacajniji. Sta je tu je, tako se osjecam i ne krivim nikoga, ni svoje roditelje pa ni sebe samog.

Ali sam pogrjesio u jednom rodjendanu, i to 30-tom, onom ko ni kriv ni duzan nije trebao da ne slavli svoj rodjendan. Uzimjauci sebe za primjer, tako sam docekao i 30-ti rodjendan svoje djeve, poljubac, poklon i onako poslije posla na malu siestu ispred TV-a. Malo je reci koliko sam svoju djevu razocarao. Trebao sam uzeti u obzira da je moja djeva drugacijeg kova i drugacijeg mentaliteta. Kod moje djeve rodjendan se slavio na sav glas, bas onako kako i treba i kako svako normalno ljudsko bice i zasluziva.

Moja sijesta je trajala kratko jer sam razocarenje mogao osjetiti u zraku, kako se odbija od zida do zida. Fakat sam trebao planirati makar nesto, bilo kakvu zabavu i makar tortu…ni to nisam bio kadar uraditi…hajvan jedan. Izasli smo taj dan na veceru i na koje pice ali steta je napravita…trebao sam znati bolje…uraditi bolje…

Nekako Gansi sada odlicno pasu uz moj idiJotizam

http://www.youtube.com/watch?v=fGpqZSmpqDA

Follow

Follow this blog

Get every new post delivered right to your inbox.

Email address