Dobar, Los i Zao…dan

Dobar dan

Ima li boljeg osjecaja od onoga kada se probudis i znas da je petak…zadnji dan sedmice, radne sedmice. Mislim i da je ne radne sedmice koga briga, petak je to WHOHOHO 😀

Petak je mnogima drag i zbog vjerske osnove, ali meni/nama kjafirima petak znaci vjesanje radne odjece i mahanje cao do ponedjeljka. Petak, prolaze me trnci dok pisem ovo 😀

Toliko o petku kao super danu, ustvari i jeste super “bio” dan dok me moja hanuma nije nazvala u 5 minuta do 12 rijecima: “Ja nemogu stici na vrijeme…mozes li ti?” Radi se o cetverogodisnjoj provjeri razvoja bebice Z. Nista specificno u tome osim da smo vec 2 puta “zaboravili” otici, rekoh samom sebi: “Ne i treci put!”

Naravno da ne krivim svoju hanumu sto se zadrzala u necemu veoma vaznom (psssst bila na frizuri…ozbiljno), ali lik kao ja nisam mogao dozvoliti da prekida svoj “time” rekoh potrudicu se da stignem.

“Draga, ne sekiraj se, tata ce da pozuri sa poslom i ja cu odvesti bebicu Z kod doktora!!!” (uz te rijeci, negdje u pozadini, u svijetu cuje se inspirativna muzika tipa Supermena kada spasava situaciju…Supermen i ja, dva jarana…malo sutra…podugacka ova zagrada…skrecem sa teme…hebiga!)

Los dan

U onom djelicu sekunde kada dobijes pouzdanje da ces stici na vrijeme i spasiti dan i uzivati u danu i slaviti vikend, dogodi se cudo. Ne toliko cudo nego desi se Marfi, ne Edi Marfi nego Marfi kao Marfijev zakon…u ovom slucaju sam se razbio sa motora…ne toliko razbio nego se bas razbio. Sreca nista polomljeno, osim ostavljenog ponosa na asfaltu, samo malko noga natekla i sreca da sam imao kacigu na glaventi.

Pouka dana: “Djeco, vazda kaciga na glavu, cak i kada vozite rosule!!!”

Kako god, stigao sam na vrijeme (kasnio 10-tak minuta), obavio roditeljsku duznost, nahranio labudove i sada pecem cevape i pripremam se da gledam Bones, sezona 10…

Zao dan

Bebica Z se osjeca cudno, kaze da je boli stomak i grlo i vidno je nervozna…u bolnicu nema druge…

Steta petka, tako je s jutrom obecavao da ce biti odlican dan…hebem ti petak samo zato sto si postao zao.

Vama, koji u nesto suptilnijem i manje intezivnom tempom prozivljavate ovaj dan, poklanjam ovu pjesmu:

Film: Dracula Untold

Sinoc sam sa Samirom bio u kinu i gledao film Dracula Untold, Luke Evans u glavnoj ulozi. Moram da priznam  da sam gledao mali milion filmova o drakuli ali ovaj je po najbolji do sada ali kako i ne bih kada je uradjen sa zadnjim krikom tehnologije. Ne bih usao u detalje filma da ne pokvarim nikome film ali mogu samo reci da je vrijedan kina i da je odlican film.

U ovoj verziji filma Princ Vlad, kasnije Dracula, se bori protiv osmanlija koji zahtjevaju 1000 djece kako bi bili trenirani a kasnije i dio osmanliske vojske. Princ Vlad ima sina koji upada u taj uzrast koji zele osmanlije i bi trebao da se odazove pozivu osmanlija.Naravno Princ Vlad to odbija i izaziva bijes i odmazdu Mehmeda Osvajaca koji licno ide u pohod da se osveti. U nemogucnosti da savlada sam osmanlisku vojsku i zastiti svoj narod, Princ Vlad trazi pomoc od Master Vampira i naravno da dobiva.

Film po mojoj licnoj procjeni zasluziva 8/10 😀

IMDB http://www.imdb.com/title/tt0829150/

 

BBC travel presents: The complicated culture of Bosnian coffee

p022dg5m

 

Even today, 136 years after the Ottomans ceded it to Austria-Hungary, Bosnia-Hercegovina shows many signs of its nearly four centuries of Turkish rule: the architecture, the occasional shared word, the complimentary glass of rakija after dinner. But where other countries in Southeast Europe, Western Asia and North Africa still serve what is essentially Turkish coffee (they use the same methods and finely ground beans; they just give the drink a regional name) Bosnia-Hercegovina is one of the few places where calling the coffee by an eponymous name isn’t just a point of national pride. It’s a matter of distinction.

Wanting a taste of home, my friend and native Turk Elif Burgaz ordered a Turkish coffee at Nanina kuhinja, a restaurant in Baščaršija, Sarajevo’s Turkish quarter. The man sitting next to us, Nadir Spahić, was quick to interject. “Bosnian coffee is not Turkish coffee,” he said, a hint of defensiveness in his voice. The difference, he explained, is in the process.

Both start out with roasted coffee beans that are pulverised into a fine powder and cooked in a small (generally) copper-plated pot with a long neck, called a džezva (or cezve in Turkish). But the Turks add the coffee and optional sugar to cold water before placing it on the stove. When preparing Bosnian coffee, the cold water goes on the stove alone.

After coming to a boil, a small amount of water is set aside. The coffee is then added to the džezva and put back onto the stove for a few seconds, allowing the liquid to boil yet again, rise to the point of overflowing and create a thick foam. This process may be repeated several times. Then the hot water that had been set aside is added.

To all but the biggest connoisseurs, these differences seem minute. But adding the hot water at the end creates even thicker foam, and adding the coffee later in the process often creates a more robust flavour in the already intense coffee. At least that's what I was told when I received my Bosnian coffee making certificate from Rahatlook, a lovely café in Baščaršija that offers a quick, somewhat gimmicky lesson in the procedure.

To me, Bosnian coffee tasted indistinguishable from its Turkish counterpart, which is to say it was potent, bitter and as thick as mud. For tourists like myself, an easier way to tell the difference between the two coffees may be by how each one is served. “In Turkey, the cezve belongs to the kitchen, not to the table,” Burgaz said. Turkish coffee is served in a single small cup; Bosnian coffee is served in a full džezva (which holds three cups of coffee) on a round iron tray with an empty, ceramic cup, a glass of water, a dish full of sugar cubes and a rahat lokum, a Bosnian candy that foreigners might call Turkish delight.

When you’re ready for your coffee, first take a sip of water. Spoon out a layer of foam from the top, then pour from the džezva before adding the foam to the cup (after all, Bosnian coffee with no foam is no Bosnian coffee at all). If you want sugar, don’t plop it in your drink; instead, take a bite from one of the cubes on your tray and put it under your tongue to dissolve as you sip.

There are two real advantages to coffee served in a džezva. First, the sludge that often forms in the bottom of unfiltered coffee – and is so characteristic of Turkish coffee – remains in the pot instead of your cup, decreasing the chance that an amateur drinker will end up with a mouthful of grit.

Secondly, the copper-plated džezvas keep coffee hot for long periods of time; important because while a cup of Bosnian coffee might be smaller than you’re used to, it’s also probably stronger. Plus, Bosnians sit for hours in front of a cup, just making conversation. We decided to do the same.

As Burgaz and I sat, refilling our cups and catching up, I returned to thinking about the defensiveness in Spahić’s voice when he pointed out the differences between Bosnian coffee and Turkish coffee.

In a country under foreign rule for centuries, where the atrocities of the war are still fresh in the collective memory, national identity gains a new importance. Spahić and most others I met seemed logical and forgiving about what their country had experienced. And they’ve managed to turn years of hardship into (often sarcastic) humour, melding coffee drinking with hours of witty banter.

“The Serbs, I’m fine with them,” Nadir said, a wry grin on his face. “But the Serbs think we’re Turkish. We are not.”

I later met a Bosnian medical student who pointed out a potential downside of so much coffee-cup chatter. “Everyone’s just sitting all the day, drinking coffee, not doing anything,” he said. “But this is also the problem with [Bosnia-Hercegovina]. Everybody just sits and drinks coffee and yells about the government. People shed blood so you can have a right to vote. Get up and do something! Nothing is going to get done complaining over coffee!”

His comment made me think about Mostar, a gorgeous town about 125km south of Sarajevo, where a 16th-century Ottoman bridge was famously levelled by Croatia during the war. The bridge, rebuilt with much of its original material, now crosses the turquoise Neretva River once again.

Outside of the old town, cafes lined the streets and countless rows of Bosnian youth sipped espresso. Their preferred coffee may have been European, not Bosnian, in style, but they drank it like those that came before them – slowly and deliberately. It was rare to catch a glimpse of anyone looking at a cell phone. They just sat and enjoyed the company. I hope that the student was wrong – that hours of coffee drinking isn’t a problem – because it’s refreshing to think that while most of the world’s people are racing to some invisible finish line, Bosnians seemed to take a little time to enjoy the small things in life.

If u buy
Bosnians are renowned for their metalwork, and Sarajevo’s Turkish quarter is littered with shops selling engraved Bosnian coffee sets, all of which claim to be completely handmade in the traditional way. According to Juliet Walker, a metalworker and owner of a café/laundry called theLaundro Loundge, there’s a simple way to tell if this is true. If there are small lines circling the metal, the set was made by machine. If it’s completely solid, the set is handmade.

text by Brad Cohen ( http://www.bbc.com/travel/feature/20140707-the-complicated-culture-of-bosnian-coffee/1 )

All i need…

Prije neki dan sam pregledavao slike na prijateljovom FB od prije nekoliko godina i stvarno sam bio sretan….istinski sretan. Slike iz Zadra, Borika, sa pivom u ruci i zalazkom sunca iza ledja i naravno osmijeh na licu. Mladalaci izgled, 20-tak kila manje i pomisao i zivotni moto nista mi nece ovaj dan pokvarit 😀

Bio je to iznenadni put, nas 5 u autu i pravac more. Dogovor svojstven samo nama, poslije pete pive i sa samo bezveznim pitanjem: “Hocemo li sutra na more?”. Ujutro se okupismo, kafica u Goldu, pravac benzinska i put pod noge. Prije granice u granap po fasungu, 2-3 gajbe Premingera (u to vrijeme, 2004, najbolje pivo na svijetu), argete pastete i malo vode cisto radi reda 😀

Standardni naobdan put do Borika, zasto Borika? Pa najblize od Krupe, a raji sa Une more ko more pa gdje god…ipak mi volimo Unu-Una je zakon 😀 Kupanje, piva, zeza i onaj osjecaj kada nisi imao briga i svega sto nam zivot namece. Bez plana-bez buducnosti, niko nije htjeo da razmislja o tome, samo da je sta popiti i pojesti…ipak je ljeto i kratko traje treba to iskoristiti. Iskren da budem, ne sjecam se povratka kuci, mutan mi je-shvatljivo, ali gledajuci te slike sve i jedanog derneka sam se prisjetio, osmijeha i veselja raje oko mene…happy times 😀

I evo mene sjedim za ovim kompacom, prisjecam se sretnih vremena, sa gorkim okusom u grlu i pitanjem kada sam zadnji put bio tako istinski sretan i pravio oko sebe ljude sretnim. Iskreno ne mogu se sjetiti, juce? Prekljuce? Prosle sedmice? Godine??? Skontao sam da vise ne znam ni bajram obiljeziti (ateista sam ali mi se svidja tradicija…), ne znam ugostiti, ponasati se kako treba, one male stvari. Postao sam jako ostar na odgovorima, frustriran u glasu i po ponasanju, bez strpljenja…sta se desilo sa mnom? Nekako sam se promjenio kada sam starog spustio 2metra ispod zemlje na Lipiku, nema mog pravog prijatelja, psihologa, advokata i sudije. Njegova je rijec bila moja svetinja i koliko se god trudio da pratim njegove stope ljudstva i kodeksa ponasanja, uspjevam ocajno i to me ljuti…bas u zadnje vrijeme masim biti covjek, prijatelj, momak i roditelj…frustriran sam, sám sam sebi kriv i glupost je uprijeti prstom u bilo koga osim sebe samog…

Iskren da budem, nedostaje mi onaj stari ljudjak sa osmijehom na licu i bez zli misli i namjera…stvarno sam se uvukao u sebe…ne valja…nedostaje mi raja, moram naci vise prijatelja i to pod hitno…bas sam katastrofa, izolovan u svom malom svijetu i ne pustam nikoga unutra.

Vrijeme je za promjene ili ravno do dna!!!

 

buraz, nedostajes…

…koji je to lik. Sjecam se jednog dogadjaja iz mladalackih dana kada se festalo kao ludo i spavalo do mile volje, gdje se svaki mahmurluk odspavao a nikada mahmurno nije bilo. E to su vremena bila. Tako mi jednog prelijepog ljetnog dana na Stegaricu, najbolje feste na svijetu bile su tu, cijela ekipa se okupila, sto muski sto zenski, janje se okrenulo, meza, rijeke pive tocile, kupanje i poneki tvrdoglavi partiju saha…saha u sred feste ali eto i to je bilo.

Veselili cijeli dan i prije nego smo skontali vec je noc pala. Onai koji su imali nekoga su se vec rasprsili po adi, svak na svoju stranu, a mi i dalje za sankom, ne predajemo se. U sred toga svega, taman u pauzi izmedju pjesama, osjetili smo, ali ono tupo BOOM, isprva smo mislili da je opet potres u Banja Luci ali nismo bili sigurni niti smo marili za to. Ali odjednom tiho, gotovo bescujno cujemo bolno stenjanje i jecanje kod vikendice, mrak oko nas, jedna sijalica od 40W jedva da prekriva ista, krenuli smo prema cudnim zvukovima. Vise iz straha i ne mogucnosti da se odbranimo od napada misa, kamoli cega drugog, prilazimo i sta vidimo. Dvoje ljubavnika, iz onoga sto se dalo primjetiti i vidjeti, u sred strasti igre, on je pao na nju, ali onako kao kada fosnu pada na tlo u sred slobodnog pada…TRASSS…samo sto je on pao na nju, jadnicu…teturajuci, dize se frajer, brise prasinu sa sebe i sigurnim i odlucnim glasom, dize hlace i izgovara: “Nije meni nista!” Hahaha, nije njemu nista, kako ce mu biti ista kada mu je njegova djeva ublazila pad!!! Jadna ona, uvija se onako na podu, polako dolazi do daha, pomazemo joj i placemo od smijeha…koja scena, koji noc, koji dan…Cisto ludilo.

Buraz, znam ja da su tu namjere bile ciste, ali bilo je smijesno i rado prepricavamo to cijelo vrijeme, onako kada se u rijetko okupimo, nikada vise u istom broju, poslije pive ili pet i onda te spomenemo i pricamo tvoje dogodovstine, pricamo o tebi i cudimo se kako niko o tebi nema nista lose reci. A bio si buraz takav, melem na ranu, prijatelj u dobru i zlu, sve si davao a nista nisi trazio, bio si tolika raja da danas i djeca nose tvoje ime!!!

Sad kada dodjem na odmor, onako baustelski jednom u godini, uzmem Stock 1864, i onako naski  90/45 nazdravim na tvom mezaru, pustim suzu i nastavim svojim zivotom. Ljetos sam prosao pored mjesta tvoje nesrece, suza niz obraz, jeza kroz kosti i osmijeh na licu…sve u jednom…tacno sam te osjetio tu i tada.

I tako, sretan ti rodjendan, 29. bi bio danas? Ehhh, hebes ti ovaj zivot…

Da ti je samo znati kako nedostajes…

Sjecas se ove…

el productivo

Ovaj vikend sam bio poprilicno aktivan, sjeo na voz u subotu ujutro i pravac Skövde gdje majka i dido zive i postavio osvjetljenje ispod kuhinje. Znam, trebao sam to uraditi prije godinu dana kada smo materijal kupili, ali bez lazne percepcije o vremenu, nisam ga imao. Mozda sam zamisljao nekako da ce mi ta cijela procedura trajati mnogo duze, ali nije…nekih 4-5 sati efikasnog rada. Realna slika je da sam cijeli dan pravio to ali imao sam publiku koja mi je pomagala/odmagala svojim strucnim savjetima/ne savjetima. Kada mi je taman sve krenulo od ruke onda su posmatraci postali gladni pa su stali da prave rucak…sta ces, ljudi bili gladni, shvatljivo…ali ipak ima i restorana. Trebao sam struju da iskljucim na razvodnoj kutiji ali nisam mogao jer se rucak pekao. Nema veze, kako god, tako je to kada imas posmatrace. Inace jako se dobro igram sam kada radim ili renoviram nesto, najbolje se slazem sam sa sobom jer svaka greska je moja licna i tako se najbolje nauci nesto novo…na greskama. Mozda je to do mene jer jos nisam nasao dobrog partnera u radu (mislim najvise za renoviranje) da se slazemo i efikasno radimo. Mislim da je to do mene. Ne, to je definitivno do mene kada malo bolje razmislim.

Kako god, evo malko slicica od uradjenog.

 

Slika 1U toku rada

Slika 2Zavrsni rad

Da se razumijemo, ovo je samo 1 dio kuhinje od 3 tako da mi treba jos malko planiranja da bude sve gotovo. Nisam spomenuo da sam ovu kuhinju sam renovirao, od golih zidova do gotovog proizvoda…sve nije vidljivo ali obuhvatan je bio projekt, uzimam u obzir da sam dosta savjeta imao i ultimativni savjetnik, jedna knjiga dobivena na poklon tipa “Sam svoj majstor”. Uglavnom sam ponosan na sam na sebe 😀

 

Pjesma dana je bila:

 

A kad mi dodjes ti…

…i osmijeh vratis mi… kako je prelijepo kada mama dodje, osjecaj ljubavi u zraku moze se osjetiti posvuda u stanu. Djeca sretnija, zadovoljnija i vidljivo raspolozenija. Bas onako kako i treba. Inace nisam tip da volim biti sam, uvijek pored mene je bio neko (neka), mislim volim biti ponekad sam kada gledam neki film, igram igrica ili cisto radim svoje stvari. Onda mogu da budem glasan i da gledam i slusam glasno, po svom ceifu i gustu.

Sve je to ok prvi dan, drugi dan kada si sam, ali onda mene hvata ona dosadna samoca (djeca nisu dio toga problema, njih dvoje spada u kategoriju trece vrste) kada pocnes da gledas i trazis kontakt s mamom preko sms-a, pocnes zivkati i sve raditi samo da opet imas kontakt…olako mi pocne nedostajati…ne volim prazan krevet, postanem nemiran, ne spavam kako treba, okrecem se po pola noci. Cak sam i parfem njen spricao po njenoj strani kreveta, smijesno znam, ali sta cu kada je moja mama meni sve, ne samo mati nasih bebica nego moj partner, drug i ljubavnik, ona je meni sve, moj zivot svice i zalazi s njom.

Sad je sve po starom, mama se vratila sa sluzbenog puta, stan opet odise na zenu, bas onako kako volim i kako sam navikao. Djeca su cisca i uredjenija! Nije da se nisam potrudio oko bebica ali mama kada oblaci bebice, bebice imaju odredjeni “dress code” sto ih cini tip-top, u mene je bitno da je cista odjeca i da po mjeru.koja sam ja katastrofa, tako sam na jedan rodjendan kada je mama bila na sluzbenom putu obukao bebice Z odjecu bebici A, radi se o zenskoj i muskoj bebici…katastrofa 😀

Neka nama mame, sta bi mi bez mame…

 

Pjesma dana neka bude:

Dan 7…vratila se mama

Onaj osjecaj kada mama se vrati sa sluzbenog puta i odmah pocne da sefira. Ja se borio 7 dana sa moja dva jablana, borio se i izborio da ih uhavizam po svom i onda mama dodje i sve po starom/po njenom. A sta cu kada sam potlacen u ovoj familiji, zadnja rupa na sviralu, sefiraju mi djeca, sefira mama ali nije da se zalim . Dobro je meni, ponekad osjecam ljubav u zaledju.

Ni sekunde mi nije bio “problem” sa mojim lopovima, ali tih sedam dana kako je mama bila na sluzbenom putu, samo sam, potajno, zelio da se sto prije vrati. Nije to isto kada nas cetvero nismo zajedno. Bebica Z je zadnjih dana trazila mamu, zadnju noc je cak i ustala u neka doba noci i pitala: “Gdje je mama…”. Bebica A je konstantno govorio MAAMMMA…ali ta rijec je njemu sve, i kada je gladana, zedan, ukakit i tako dalje. Meni je mama najvise ne dostajala, krevet je prevelik bez nje, sto je velik bez nje, igra sa bebicama je monotonija…neka nama mame nase. Ne znam koliko bih dugo izdrzao bez mame tako da sam odlucio da je extra pazim, mazim, grlim i ljubim (cim ozdravim malo, prehladio sam se). Da se razumijemo, nije da lazem ali sam stan tuto-kompleto ocistio, iako bolestan, tako da se cak i mama ugodno iznenadila. Docek vrijedan kraljice, da kraljice jer samo kraljice daju princeze i princeve. Volim ja mamicu nasu.

Uglavnom, bebice nisu izgubile na kilazi, nemaju frga, ogrebotina (ima bebica Z malu ogrebotinu na nozi od ranije, ali sam zamalo dobio jezika za to…rekoh nisam kriv, bilo…), naigrani, nasmijani i po sred svega sretni…misija USPJESNA!!!

Sada je vrijeme da tata ide na sluzbeni put, jednog dana mozda i prije u Amsterdam, svidja mi se Amsterdam…bez djece, Amsterdam i ja…sta da se radi, sta da se radi…hahaha

 

Hit dana za ovaj septembarski 22. po redu dan

Dan 5

Ja sam rob rutina, s djecom u svakom slucaju. Imamo vrijeme ustajanja, hranjenja, igre i opet spavanja. Ustajanje je od pola 7 do 7 ujutro, mozda bih i djeca vise spavala ali ja se budim u 06:10 i valjda je taj moj mali sat, onaj sa pijace od 3 marke sa onim iritirajucim zvukom koji me tako lako probudi, i njih navikao da se bude kada i ja. Inace ja sam vec na putu na posao u roku 10-15 minuta i jako sam tih cak sto vise, ali bebice su u svojoj sobi cule alarm i iako na prvi pogled izgledaju kao da cvrsto spavaju, mama uvijek kaze da ustaju na moje zakljucavanje ulaznih vrata, a kako da ne zakljucam. Beba Z ne spava preko dana, ali beba A vec spava, od 12:00-14:00, 14:30 i ne volim biti nigdje drugo nego kod kuce, gdje naj lakse zaspe i za nas perfekcija. To vrijeme obicno volim da iskoristim za pokoju siestu ako prilike dozvole (rijetko ali su zato drage). Poslije dolazi familijarni rucak, gdje svi sjedimo za stolom i kasnije idemo van u park, setnju ili prodavnicu, zavisno od raspolozenja. Moje bebice postanu tacno umorne oko pola 19 i u vecini vremena vec spavaju do 20:00 i spavaju bez budjenja cijelu noc.

To su te rutine na kojima ja, a bome i mama , insistiram i cega se drzim cvrsto. Jer od 20:00 pa nadalje je moje/nase vrijeme, socijalni kontakt, filmovi, izlazci u kino ili na pice (ako je majka ili tetka vec tu, nekad i dajdza). Kada vratim film unazad, nije bilo jednostavno postici rutinu, obadvije bebice posije navrsene 1. godine su pocele da prihvacaju taj nacin naseg zivota. Vjerujte mi, ja cim osjetim da nisu dovoljno umorni pred spavanje, odmah se ekstra potrudim da ih sto vise umorim kroz pricu, ples i razne aktivnosti. Mama je odlicna u tome, mali milion puta bolja od mene, ali hej cinjenica je da su mame pravi heroji.

Zasto rutine? Jednostvano jer nas 4 smo sami ovdje, nema pomoci od majki, sestara, snaha i rodbine. Najbliza majka je 360km, dok je druga 2360 vise km udaljena. Babysitera je katastrofalno naci, kome provjeriti nasa dva jablana. Masno bih pacao nekoga kome mogu vjerovati da cuva moje bebice za ta 2-3 izlazka mjesecno mame i tate. Zato rutine, jer za raju koji nisu blizu svoje velike familije, rutine su ono nesto koje daju onih nekoliko sati za sebe. Zato sada imam vremena da pocnem opet gledati Californication, sezona 1, epizoda 1…idemo

 

P.S.: Mama, nemoj misliti da Z nece da prica s tobom na telefon, znas da ne voli da prica na telefon, ona je vise tip  u “4 oka” i nismo isli danas na bazen, ipak ja sam sa njima dvoje nije dobra ideja, koliko god bio siguran u svoje roditeljstvo, dosta stvari moze poci po zlu…ipak je to nasa familijarna stvar

 

Pjesma dana:

Dan 4

Vise od pola vremena je proslo od kako je mama na sluzbenom putu i nama troma ide super. Druzimo se, svadjamo se, njih dvoje protiv mene i nekako olako popustam. Nije zato sto zelim nego nekako sto ne zelim da na prvo pitanje kakda mama dodje kuci da bude tata vaki neki. Zelim da na prvo mamino pitanje bude kao iz topa da je sve ok. Sistem je jednostavan, Diego+bombone=sreca. Tako to ide, nije me sram priznati, ali je lakse, sta ce im biti tih nekoliko dana gdje mogu da dobivaju sta pozele 😀

Danas sam uspjeo maratonski odspavati 2 sata, pravilo br.1 glasi da roditelji trebaju da spavaju kada i bebe spavaju. Posto beba Z je u vrticu, tih nekoliko sati nije moja briga, bebica A je kod kuce sa mnom i rutinski ide spavati poslije punog stomaka oko 12 sati, a i ja za njim. Osjeca se potrosenih 2 sata uzalud jer sam mogao raditi neke svoje stvari ali mi nije krivo jer sam bas “odzonjo” kao pravi. Mogao bih definitivno ovo uraditi malo cesce…svaki put kada bude pogodno za to.

Razmisljam sutra bazen mozda, ne bih bilo lose da se bebice iskupaju…definitivno bazen sutra, lakse se spava poslije bazena. Imam osjecaj da me badzo zeli sutra izvesti u grad, zasluzeno siguran sam…da se malko opustimo, ako tetka je spremna da pricuva mojih 2+ svoje, komada 1 😀 Cisto iskoristavanje (pssst bez griznje savjesti, zato je familija tu :D)

A sada moje vrijeme, sinovi anarhije, sezona 7, epizoda 2…cista uzivancija 😀

P.S.: Mami, nedostajes, fali nam generalni sekretar ove institucije, ne mogu vise da se izvlacim na njihove zahtjeve odgovorom pitaj te mamu 😀

 

Pjesma dana:

Follow

Follow this blog

Get every new post delivered right to your inbox.

Email address