Onaj osjecaj kada mama se vrati sa sluzbenog puta i odmah pocne da sefira. Ja se borio 7 dana sa moja dva jablana, borio se i izborio da ih uhavizam po svom i onda mama dodje i sve po starom/po njenom. A sta cu kada sam potlacen u ovoj familiji, zadnja rupa na sviralu, sefiraju mi djeca, sefira mama ali nije da se zalim . Dobro je meni, ponekad osjecam ljubav u zaledju.

Ni sekunde mi nije bio “problem” sa mojim lopovima, ali tih sedam dana kako je mama bila na sluzbenom putu, samo sam, potajno, zelio da se sto prije vrati. Nije to isto kada nas cetvero nismo zajedno. Bebica Z je zadnjih dana trazila mamu, zadnju noc je cak i ustala u neka doba noci i pitala: “Gdje je mama…”. Bebica A je konstantno govorio MAAMMMA…ali ta rijec je njemu sve, i kada je gladana, zedan, ukakit i tako dalje. Meni je mama najvise ne dostajala, krevet je prevelik bez nje, sto je velik bez nje, igra sa bebicama je monotonija…neka nama mame nase. Ne znam koliko bih dugo izdrzao bez mame tako da sam odlucio da je extra pazim, mazim, grlim i ljubim (cim ozdravim malo, prehladio sam se). Da se razumijemo, nije da lazem ali sam stan tuto-kompleto ocistio, iako bolestan, tako da se cak i mama ugodno iznenadila. Docek vrijedan kraljice, da kraljice jer samo kraljice daju princeze i princeve. Volim ja mamicu nasu.

Uglavnom, bebice nisu izgubile na kilazi, nemaju frga, ogrebotina (ima bebica Z malu ogrebotinu na nozi od ranije, ali sam zamalo dobio jezika za to…rekoh nisam kriv, bilo…), naigrani, nasmijani i po sred svega sretni…misija USPJESNA!!!

Sada je vrijeme da tata ide na sluzbeni put, jednog dana mozda i prije u Amsterdam, svidja mi se Amsterdam…bez djece, Amsterdam i ja…sta da se radi, sta da se radi…hahaha

Hit dana za ovaj septembarski 22. po redu dan