Danas je prava nedjelja, onako raja seta gradom, obilaze parkove i obliznje prodavnice i neki treniraju. Danas sam i ja malko izasao na trcanje oko mog omiljenog parka, Haga parka.

Moram biti iskren, poslije sistematskog unistavanja svoga tjela, krenuvsi od pusenja (ne pusim vise, urijetko se zapali koja), alkohola i totalno lose ishrane, nije bilo jednostavno istrcati svoju normalnu rutu od 7-8 kilometara. Dobro, nisam trcao dva-tri mjeseca ali ipak danas sam bio ne prepoznatljivo spor. Mogu reci da sam vise setao nego sam trcao, ustvari ne ali osjecalo se tako. Bas me losa savjest sada hvata, jer sam se prije dan-dva pogledao u ogledalo i slika koju sam vidjeo nimalo mi se nije svidjela tako da sam se odlucio za promjene. Moja djeva u nevjerici samo klima glavom kada joj pricam o tome, ali mnogo sam puta do sada rekao kako cu poceti intezivnije da treniram i imati bolju ishranu, tako da shvatam i nju zbog cega nema vjere u moje rijeci.

Mozda da pocnem blogati o tome, o svom treningu tako da nemam izgovora za nista drugo. Poceti trenirati minimalno dva-tri puta sedmicno pa cemo da vidimo kako ide? Kazu da sticanje navike za trening traje mjesec dana, najvaznije je poceti ici na treninge, stici naviku…vidjet cemo…

Uglavnom, nemam koga drugog iznevjeriti nego sebe i svoje tijelo ako odustanem i vratim se na staro zlostavljanja tijela…ako nastavim imam osjecaj da cu ostati bez svoje djeve, stvarno nije zadovoljna mojim tjelom (pricam o djevi koja poslije dvoje djece je vratila svoju vitku liniju i ima tijelo jedne dvadesetogodisnjakinje 🙂 )

Nista drugo nego mi sretno i Hajrom 😀

Pismica dana