Za desetak dana cu napuniti 30-tu godinu i fakat mi nije do slavlja. Iskren da budem nije da sam slavio niti jedan, ali ono propisno. Krivim za to moje djetinstvo, ne roditelje nego djetinstvo jer ga harnog nisam ni imao.

Sjecam se 92´ i pokusaja dostojnog slavlja ali i to je nekako ne potrebno prekinuto od strane straha od granatskog napada sa Cazina i ne izvjesnosti gdje da se prenoci, kamoli prehrani…u Cizmicima. Nista nisu bila bolja ni sledeca 2-3 pa ni sve i jedan do sadasnjeg. Valjda nemam taj osjecaj za neko slavlje jer mi je na silu oduzeti oni koji su trebali biti i najznacajniji. Sta je tu je, tako se osjecam i ne krivim nikoga, ni svoje roditelje pa ni sebe samog.

Ali sam pogrjesio u jednom rodjendanu, i to 30-tom, onom ko ni kriv ni duzan nije trebao da ne slavli svoj rodjendan. Uzimjauci sebe za primjer, tako sam docekao i 30-ti rodjendan svoje djeve, poljubac, poklon i onako poslije posla na malu siestu ispred TV-a. Malo je reci koliko sam svoju djevu razocarao. Trebao sam uzeti u obzira da je moja djeva drugacijeg kova i drugacijeg mentaliteta. Kod moje djeve rodjendan se slavio na sav glas, bas onako kako i treba i kako svako normalno ljudsko bice i zasluziva.

Moja sijesta je trajala kratko jer sam razocarenje mogao osjetiti u zraku, kako se odbija od zida do zida. Fakat sam trebao planirati makar nesto, bilo kakvu zabavu i makar tortu…ni to nisam bio kadar uraditi…hajvan jedan. Izasli smo taj dan na veceru i na koje pice ali steta je napravita…trebao sam znati bolje…uraditi bolje…

Nekako Gansi sada odlicno pasu uz moj idiJotizam

http://www.youtube.com/watch?v=fGpqZSmpqDA